Plakati za promociju

U razdoblju između 2002. i 2003. godine autorica Kristina Leko i suradnice razgovarale su s 448 mljekarica na šest zagrebačkih tržnica, pa njihovi autentični glasovi i perspektive dominiraju stranicama knjige. Iz pomno izvedene statistike doznajemo da je njihova prosječna dob iznad pedeset godina, da ustaju u 4 ujutro i rade petnaestak sati dnevno, da putuju najmanje 30 kilometara do tržnice, da ponekad imaju tek desetak stalnih mušterija i mjesečnu zaradu koja – čak i na Dolcu, gdje je utržak najveći – ne prelazi 4016,00 kuna, današnjih 533 eura. Doznajemo i da su gotovo složne u mišljenju kako su davne osamdesete bile najbolje jer je platežna moć bila najveća, dok najgore razdoblje započinje ulaskom u novo stoljeće, pregovorima za pristupanje Europskoj uniji te nametanjem nerealnih zahtjeva i standardizacija kojima mala poljoprivredna domaćinstva nisu mogla udovoljiti. Danas u Zagrebu radi još samo 130 mljekarica.

Iako bi s takvom crnom prognozom knjiga o ovoj temi lako mogla postati kronologija jednog zanemarivanja, autorica je pretvara u kronologiju borbe, u kojoj sudjeluje i sama. Kao aktivna akterica pokreće javne akcije kojima skreće pažnju na probleme s kojima se suočavaju radnice na tržnicama. U akcije uključuje i građane, njihova sjećanja, iskustva i potrebe koje ovdje čitamo kao svojevrsnu posvetu tradiciji mljekarica, redefinirajući tako njihov značaj u životu Zagreba.

Mljekarice time postaju simbol jednog podneblja i njegove tradicije, ali i simbol nepravde nad radom. Iz poglavlja u poglavlje, pomičući kut gledanja i aspekte problema, studiozan projekt Kristine Leko pokazuje nam i lice i naličje tradicionalnog zanimanja te njegovu osjetljivost na legislativne, ekonomske i sociološke promjene, nikada ne gubeći iz vida stvarne žene koje ga predstavljaju. Pokazuje nam i kako se njima manipulira u političke svrhe te kako ih se, naposljetku, iznevjerava.

Melankoličnu ljepotu Knjizi o mljekaricama daje činjenica da je sav ovaj kompleksan sadržaj ilustriran poznatim licima opaljenima od sunca: poznajemo te oči i te osmijehe, sijedu kosu skrivenu ispod rupca, lančić s križićem ili rinčice kakve se dobivaju na krizmi. Znamo njihovu radnu odjeću, sitne cvjetne uzorke i pregače s džepom u kojem zvecka sitniš. Znamo čvornatu ruku koja nam pruža vrećicu i unutra stavlja još nešto... za poklon.

Ujedno, znamo i njihove glasove predstavljene kroz mnoštvo fragmenata uzetih iz transkripata razgovora, njihove životne i političke stavove, način na koji se odnose prema svakodnevnim tegobama i nepravdi. Štivo koje nam se ovdje nudi najautentičniji je sloj knjige, jer nam se mljekarice obraćaju gotovo osobno.

Svi ih poznajemo, te kumice, mljekarice, jer svaka je obitelj imala svoju Baricu, Katicu, Đurđicu, Janicu, Danicu, Maricu, koje su, unatoč deminutivima u imenima, bile – te su i danas – giganti. One rade na polju, u staji, u kuhinji, a ranim jutrom, natrpane torbama, stižu na tržnicu. Odnos s njima stoga je oduvijek bio iznad kupoprodajnog; temeljio se na povjerenju i poštovanju, na nekoj gotovo obiteljskoj pripadnosti, jer su kumice, poput kućnih svetaca, čuvale domaćinstva. I koliko god da je ideja feminizma često problematična kad zađe u nevidljive prostore kuhinje, u simbole mlijeka i ženskog emotivnog rada, epopeja mljekarica zabilježena u Knjizi o mljekaricama izokreće njihov debelo potplaćeni rad u afirmativni čin odluke, u tvrdoglavu snagu kojom se bore za svoje izbore i uvjete rada.

Prelazim kroz stranice knjige fascinirana trudom i poslom koji su ovdje arhivirani te solidarnošću koju knjiga demonstrira. Ponekad mi se oči ispune suzama. Zastanem nad komentarom mljekarice koja spominje radnice Kamenskog i sireve koje su dobivale na bespovratni dug kada više nisu primale plaću da prehrane svoje obitelji. Ili nad poglavljem koje dokumentira prosvjed mljekarica na Dolcu 2010. godine. Fotografijama dominiraju zabrinuti pogledi i stisnute usnice, a jedna prikazuje i rukom ispisan natpis: KUMICE NE ODUSTAJU. Mislim da ne griješim kada kažem da ova knjiga demonstrira istu ideju, ukazujući da i kumice i umjetnice dijele istu brigu za drugog, te da Grupni portret s kravom Bebom iz Sesveta pred Domom HDLU-a nije drugo doli dokaz naše čvrste povezanosti i međuovisnosti kao građanki, radnica i žena.

U nastavku, istraživački kulturno-antropološki projekt Sir i vrhnje Reloaded u razdoblju od 2019. do 2020. godine sustavno je, kroz autotematizaciju, istražio društvene odjeke projekta započetog 2002., što se podudara s etnografskom praksom tzv. „kontrolnog terena“ (Marcus, 1998). U tome smislu teoretičarka vizualne kulture Iva Rada Janković u tekstu napisanom 2011. godine (Janković, 2026) kontekstualno spominje esej „Umjetnik kao etnograf“ Hala Fostera (1996), u kojem se tematizira etnografski obrat u umjetnosti, tzv. blurred genres između etnografije i umjetničkih radova.

Pri tome je riječ o razdoblju od 18 godina u kojem kategorija sjećanja, odnosno pamćenja, u samom monografskom dijelu projekta postaje bitna, što je posebno vidljivo u segmentu koji čine intervjui sa sudionicama i sudionicima projekta. Kustosice i teoretičarke umjetnosti Iva Rada Janković, Sandra Križić Roban, Nada Beroš i Vesna Vuković u priloženim intervjuima svjedoče o iznimnoj razini sjećanja na navedeni umjetnički projekt, proizašloj iz njihova dubinskog i dugotrajnog sudjelovanja u njegovu praćenju. Takva pozicija jasno upućuje na važnost binoma umjetnik/umjetnica – kustosi/kustosice, osobito u kontekstu suradnje i podrške pri realizaciji složenih projekata iza kojih ostaje trajan arhiv.

U svojoj završnoj, knjižnoj fazi projekt SIR I VRHNJE dokumentiran je trijadno, pri čemu se etnološkom i kulturno-antropološkom metodom razgovora i promatranja sustavno provjeravalo kakav je dojam projekt ostavio na sudionike/ice i nositelje, kustosice i producente. Knjiga o mljekaricama kroz razgovore i tekstove donosi uvid u vremensku liniju projekta kao dokument i inspiraciju za nove društveno angažirane umjetničke projekte, kako to u evaluaciji bilježi Ines Siuc (2020).

Knjiga o mljekaricama istovremeno je namijenjena široj i stručnoj publici. U svom prvom dijelu donosi isječke razgovora s mljekaricama i o mljekaricama te fotoarhiv, dok su drugi i treći segment (koji sadrže umjetničke kritike, kulturno-antropološke i evaluacijske analize, kao i razgovore sa sudionicima, partnerima i suvremenicima) od iznimne vrijednosti za stručnu publiku kulturnih antropologa/inja, umjetnika/ica, kustosa/ica i kulturnih producenata/ica. Iz svega navedenoga Knjiga o mljekaricama, kao monografija cjelokupnoga projekta, čini izniman doprinos kulturno-antropološkim istraživanjima, budući da je riječ o prvom projektu u znanstveno-umjetničkoj niši blurred genres između etnografije i umjetničkih radova, odnosno projekata usmjerenih na rad sa specifičnom društvenom skupinom, kada je riječ o domaćoj sceni.

O binomu mljekarice – krave

Projekt SIR I VRHNJE može se promatrati i u kontekstu viševrsne etnografije (engl. multispecies ethnography) koja istražuje načine na koje raznovrsni organizmi oblikuju političke, ekonomske i kulturne matrice te su istovremeno i oblikovani njima (Kirksey i Helmreich, 2010). Tako u kontekstu projekta Kristine Leko mljekarice sa svojim kravama doprinose transformaciji krava iz čistoga zoe u bios, kroz suživot čovjeka/žene (u okviru rodne paradigme) i životinje te svojevrsnu borbu protiv industrijskih zona rada.

U tome smislu možemo reći da projekt SIR I VRHNJE ulazi u segment viševrsne etnografije ponajprije kroz prikaz isprepletenosti života različitih organizama – u konkretnom slučaju mljekarica i krava – unutar političkih, gospodarskih i kulturnih konteksta, čime se otvaraju novi pristupi razumijevanju načina postojanja i „postajanja“ u svijetu.