Izdavač i autorski tim

Izdavač

Otvoreni likovni pogon (OLP) umjetnička je organizacija osnovana 1997. godine u Zagrebu, posvećena društveno angažiranoj umjetnosti, participativnim praksama i umjetničkom djelovanju u javnom prostoru. Kroz dugoročne projekte, istraživanja, izložbe, radionice i intervencije povezuje umjetnost sa svakodnevnim životom i aktualnim društvenim pitanjima. Posebnu pozornost posvećuje suradnji s različitim društvenim skupinama, osnaživanju zajednica i poticanju društvenih promjena.

Autorica i urednica izdanja

Kristina Leko umjetnica je, aktivistica i sveučilišna nastavnica koja djeluje u Berlinu i Zagrebu. Od početka 1990-ih razvija participativne i društveno angažirane umjetničke projekte, dokumentarne filmove i intervencije u javnom prostoru, s naglaskom na društvenu interakciju i osnaživanje zajednica. Od 2013. predaje umjetnost u javnom i društvenom prostoru na Universität der Künste Berlin.

klekoweb.cargo.site

Autorice tekstova

Nada Beroš povjesničarka je umjetnosti, likovna kritičarka, kustosica i urednica. Od 1994. do 2017. djelovala je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje je bila kustosica, voditeljica Pedagoškog odjela i muzejska savjetnica. Autorica je brojnih izložbi, publikacija i knjiga o suvremenoj umjetnosti.

Petra Galović povjesničarka je umjetnosti i komparatistica, kustosica za izložbenu djelatnost Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu od 2024. godine. Bila je urednica Kulturne redakcije Radio Studenta i članica uredništva portala Kulturflux, gdje je pisala likovnu i filmsku kritiku. Bavi se suvremenom umjetnošću, kustoskim radom i kulturnom baštinom.

Jelena Ivanišević, dr. sc., etnologinja je i kulturna antropologinja, viša znanstvena suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Istražuje povijest kulinarstva, prehrambene prakse i nematerijalnu kulturnu baštinu vezanu uz hranu. Autorica je Povijesnog rječnika hrvatskog kulinarstva i nagrađene knjige Od kuharice do književnosti.

Renata Jambrešić Kirin, dr. sc., kulturna je antropologinja, znanstvena savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku i suradnica Centra za ženske studije u Zagrebu. Istražuje etnografiju svakodnevice, žensku autobiografsku književnost, kulturu pamćenja i povijest žena. Autorica je knjiga Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja i Korice od kamfora.

Radmila Iva Janković povjesničarka je umjetnosti, komparatistica i muzejska savjetnica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje vodi zbirku Atelijer Kožarić. Autorica je brojnih izložbi suvremene umjetnosti, uključujući retrospektivne izložbe umjetnika grupe Gorgona. Bavi se kustoskim radom i likovnom kritikom, a dobitnica je Godišnje nagrade AICA-e za 2012. godinu.

Sandra Križić Roban, dr. sc., povjesničarka je umjetnosti i znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Istražuje suvremenu umjetnost, povijest i teoriju fotografije, arhitekturu i javni prostor. Jedna je od osnivačica Ureda za fotografiju te autorica i urednica brojnih znanstvenih publikacija.

Snježana Pavić sociologinja je, politička novinarka i kolumnistica Jutarnjeg lista. U novinarskom radu prati ljudska prava, posljedice ratova i društvene nejednakosti. U kolumni Nevina u ludnici posebno se bavi rodnom neravnopravnošću, diskriminacijom i nasiljem nad ženama.

Katja Praznik, dr. sc., sociologinja je i izvanredna profesorica na Sveučilištu u Buffalu u SAD-u. Istražuje umjetnički rad, njegove ekonomske i društvene uvjete te naslijeđe jugoslavenskog socijalizma. Autorica je knjiga Art Work: Invisible Labor and the Legacy of Yugoslav Socialism i The Paradox of Unpaid Artistic Labor.

Mirjana Randić anglistica je i etnologinja, dugogodišnja kustosica i muzejska savjetnica Etnografskog muzeja u Zagrebu. U terenskom i istraživačkom radu posebno se bavila tradicijskom prehranom, narodnom medicinom i materijalnom kulturom. Suautorica je dokumentarnih projekata o narodnoj medicini i suorganizatorica znanstvenih skupova o kulturi prehrane.

Ines Siuc etnologinja je i kulturna antropologinja čiji su istraživački interesi vezani uz antropologiju religije i društvenog sjećanja. Sudjelovala je u istraživačkim i interdisciplinarnim projektima koji povezuju različita područja društvenih i humanističkih znanosti. Bavila se temama kulturnog pamćenja, uključujući sjećanje na zagrebačku i koprivničku sinagogu.

Klara Tončić diplomirala je etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavljivala je znanstvene i stručne radove, ponajprije iz područja antropologije društvenog sjećanja. Od 2019. bavi se kvalitativnim istraživanjima u kontekstu dizajna digitalnih proizvoda.

Vesna Vuković komparatistica je, kustosica i istraživačica u području društveno angažirane umjetnosti te suosnivačica kustoskog kolektiva BLOK. Od 2001. realizirala je niz izložbi, istraživanja, publikacija i umjetničkih projekata, uključujući UrbanFestival. Bavi se odnosom umjetnosti, društva, politike i javnog prostora te djeluje u području kritičkog obrazovanja.

Recenzentice

Suzana Marjanić, dr. sc., znanstvena je savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Istražuje teorije mita i rituala, izvedbene umjetnosti te kulturne i kritičke animalističke studije. Autorica je šest knjiga, među kojima su Kronotop hrvatskoga performansa i Cetera animantia: od etnozoologije do zooetike.

Ivana Sajko spisateljica je i kazališna autorica čija su djela prevedena na brojne jezike i izvođena na međunarodnim kazališnim pozornicama. Autorica je drama, romana i teorijskih tekstova, među kojima su Žena-bomba, Ljubavni roman i Male smrti. Dobitnica je brojnih književnih priznanja, uključujući Internationaler Literaturpreis i francuski Orden viteza za književnost i umjetnost.

Dizajnerice

Kuna zlatica neovisni je dizajnerski studio osnovan 2006. godine, koji čine Ana Kunej, Zlatka Salopek Radić, Alma Šavar i Lucija Tadić. Studio se bavi vizualnim komunikacijama i dizajnom, osobito u području kulture, s naglaskom na održivost, ženska pitanja i inkluziju. Dobitnice su brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, uključujući European Design Award 2024.

www.kunazlatica.hr

Suradnice na izdanju

Marija Antić, dr. sc., sociologinja je i znanstvenica zaposlena u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Istražuje rod, seksualnost, rad i društvenu marginalizaciju, s posebnim interesom za odnose moći i svakodnevna iskustva. Sudjeluje u interdisciplinarnim istraživanjima i objavljuje radove iz područja sociologije roda, politike i kulture.

Maša Štrbac povjesničarka je umjetnosti i filozofkinja, kustosica i producentica društveno angažiranih umjetničkih projekata. Od 2019. do 2024. bila je producentica i voditeljica ureda Otvorenog likovnog pogona, a od 2020. autorica je i kustosica programa Laboratorij Gajnice. Suosnivačica je platforme Novi naručitelji HR, a prethodno je petnaest godina vodila Galeriju ULUPUH. Od 2026. kustosica je u Muzeju Prigorja te je i dalje članica i programska voditeljica Otvorenog likovnog pogona.

Vaša košarica (artikli: 0)

Proizvodi u košarici
Proizvod	Detalji	Ukupno
	Dostupno po isteku zaliha Prethodna cijena: Snižena cijena:	Uštedi

Recenzije

Ivana Sajko, 2026.

Ova je knjiga nastajala gotovo od samog početka dvadeset i prvog stoljeća, no u njoj arhivirano iskustvo seže dublje, desetljećima unazad, jer se veže uz kolektivno pamćenje grada i ulogu mljekarica u svakodnevnom životu njegovih stanovnika. Knjiga o mljekaricama ujedno je i knjiga o našim bakama, knjiga o radnicama, knjiga o ženama u diskontinuitetu političko-ekonomskih sistema kroz koje su se morale provući. I nije knjiga, nego biblioteka i spomenik.

Pročitaj cijelu recenziju →Prikaži manje ↑

U razdoblju između 2002. i 2003. godine autorica Kristina Leko i suradnice razgovarale su s 448 mljekarica na šest zagrebačkih tržnica, pa njihovi autentični glasovi i perspektive dominiraju stranicama knjige. Iz pomno izvedene statistike doznajemo da je njihova prosječna dob iznad pedeset godina, da ustaju u 4 ujutro i rade petnaestak sati dnevno, da putuju najmanje 30 kilometara do tržnice, da ponekad imaju tek desetak stalnih mušterija i mjesečnu zaradu koja – čak i na Dolcu, gdje je utržak najveći – ne prelazi 4016,00 kuna, današnjih 533 eura. Doznajemo i da su gotovo složne u mišljenju kako su davne osamdesete bile najbolje jer je platežna moć bila najveća, dok najgore razdoblje započinje ulaskom u novo stoljeće, pregovorima za pristupanje Europskoj uniji te nametanjem nerealnih zahtjeva i standardizacija kojima mala poljoprivredna domaćinstva nisu mogla udovoljiti. Danas u Zagrebu radi još samo 130 mljekarica.

Iako bi s takvom crnom prognozom knjiga o ovoj temi lako mogla postati kronologija jednog zanemarivanja, autorica je pretvara u kronologiju borbe, u kojoj sudjeluje i sama. Kao aktivna akterica pokreće javne akcije kojima skreće pažnju na probleme s kojima se suočavaju radnice na tržnicama. U akcije uključuje i građane, njihova sjećanja, iskustva i potrebe koje ovdje čitamo kao svojevrsnu posvetu tradiciji mljekarica, redefinirajući tako njihov značaj u životu Zagreba.

Mljekarice time postaju simbol jednog podneblja i njegove tradicije, ali i simbol nepravde nad radom. Iz poglavlja u poglavlje, pomičući kut gledanja i aspekte problema, studiozan projekt Kristine Leko pokazuje nam i lice i naličje tradicionalnog zanimanja te njegovu osjetljivost na legislativne, ekonomske i sociološke promjene, nikada ne gubeći iz vida stvarne žene koje ga predstavljaju. Pokazuje nam i kako se njima manipulira u političke svrhe te kako ih se, naposljetku, iznevjerava.

Melankoličnu ljepotu Knjizi o mljekaricama daje činjenica da je sav ovaj kompleksan sadržaj ilustriran poznatim licima opaljenima od sunca: poznajemo te oči i te osmijehe, sijedu kosu skrivenu ispod rupca, lančić s križićem ili rinčice kakve se dobivaju na krizmi. Znamo njihovu radnu odjeću, sitne cvjetne uzorke i pregače s džepom u kojem zvecka sitniš. Znamo čvornatu ruku koja nam pruža vrećicu i unutra stavlja još nešto... za poklon.

Ujedno, znamo i njihove glasove predstavljene kroz mnoštvo fragmenata uzetih iz transkripata razgovora, njihove životne i političke stavove, način na koji se odnose prema svakodnevnim tegobama i nepravdi. Štivo koje nam se ovdje nudi najautentičniji je sloj knjige, jer nam se mljekarice obraćaju gotovo osobno.

Svi ih poznajemo, te kumice, mljekarice, jer svaka je obitelj imala svoju Baricu, Katicu, Đurđicu, Janicu, Danicu, Maricu, koje su, unatoč deminutivima u imenima, bile – te su i danas – giganti. One rade na polju, u staji, u kuhinji, a ranim jutrom, natrpane torbama, stižu na tržnicu. Odnos s njima stoga je oduvijek bio iznad kupoprodajnog; temeljio se na povjerenju i poštovanju, na nekoj gotovo obiteljskoj pripadnosti, jer su kumice, poput kućnih svetaca, čuvale domaćinstva. I koliko god da je ideja feminizma često problematična kad zađe u nevidljive prostore kuhinje, u simbole mlijeka i ženskog emotivnog rada, epopeja mljekarica zabilježena u Knjizi o mljekaricama izokreće njihov debelo potplaćeni rad u afirmativni čin odluke, u tvrdoglavu snagu kojom se bore za svoje izbore i uvjete rada.

Prelazim kroz stranice knjige fascinirana trudom i poslom koji su ovdje arhivirani te solidarnošću koju knjiga demonstrira. Ponekad mi se oči ispune suzama. Zastanem nad komentarom mljekarice koja spominje radnice Kamenskog i sireve koje su dobivale na bespovratni dug kada više nisu primale plaću da prehrane svoje obitelji. Ili nad poglavljem koje dokumentira prosvjed mljekarica na Dolcu 2010. godine. Fotografijama dominiraju zabrinuti pogledi i stisnute usnice, a jedna prikazuje i rukom ispisan natpis: KUMICE NE ODUSTAJU. Mislim da ne griješim kada kažem da ova knjiga demonstrira istu ideju, ukazujući da i kumice i umjetnice dijele istu brigu za drugog, te da Grupni portret s kravom Bebom iz Sesveta pred Domom HDLU-a nije drugo doli dokaz naše čvrste povezanosti i međuovisnosti kao građanki, radnica i žena.

Suzana Marjanić, 2021./2025.

Koliko mi je poznato, umjetničko-aktivistički projekt SIR I VRHNJE Kristine Leko i suradnika/ica najduži je umjetnički projekt realiziran u hrvatskoj suvremenoj vizualnoj praksi, razvijan u dvije faze od 2002. do 2013. godine. Radi se o kulturnom arhivu s ciljem senzibilizacije šire društvene javnosti za autentični hrvatski proizvod. Zahvaljujući projektu, izraz „sir i vrhnje“ odjeknuo je kao sintagma u javnosti kroz brojne medijske objave, filmove, projekte i političke kampanje.

U nastavku, istraživački kulturno-antropološki projekt Sir i vrhnje Reloaded u razdoblju od 2019. do 2020. godine sustavno je, kroz autotematizaciju, istražio društvene odjeke projekta započetog 2002., što se podudara s etnografskom praksom tzv. „kontrolnog terena“ (Marcus, 1998). U tome smislu teoretičarka vizualne kulture Iva Rada Janković u tekstu napisanom 2011. godine (Janković, 2026) kontekstualno spominje esej „Umjetnik kao etnograf“ Hala Fostera (1996), u kojem se tematizira etnografski obrat u umjetnosti, tzv. blurred genres između etnografije i umjetničkih radova.

Pri tome je riječ o razdoblju od 18 godina u kojem kategorija sjećanja, odnosno pamćenja, u samom monografskom dijelu projekta postaje bitna, što je posebno vidljivo u segmentu koji čine intervjui sa sudionicama i sudionicima projekta. Kustosice i teoretičarke umjetnosti Iva Rada Janković, Sandra Križić Roban, Nada Beroš i Vesna Vuković u priloženim intervjuima svjedoče o iznimnoj razini sjećanja na navedeni umjetnički projekt, proizašloj iz njihova dubinskog i dugotrajnog sudjelovanja u njegovu praćenju. Takva pozicija jasno upućuje na važnost binoma umjetnik/umjetnica – kustosi/kustosice, osobito u kontekstu suradnje i podrške pri realizaciji složenih projekata iza kojih ostaje trajan arhiv.

U svojoj završnoj, knjižnoj fazi projekt SIR I VRHNJE dokumentiran je trijadno, pri čemu se etnološkom i kulturno-antropološkom metodom razgovora i promatranja sustavno provjeravalo kakav je dojam projekt ostavio na sudionike/ice i nositelje, kustosice i producente. Knjiga o mljekaricama kroz razgovore i tekstove donosi uvid u vremensku liniju projekta kao dokument i inspiraciju za nove društveno angažirane umjetničke projekte, kako to u evaluaciji bilježi Ines Siuc (2020).

Knjiga o mljekaricama istovremeno je namijenjena široj i stručnoj publici. U svom prvom dijelu donosi isječke razgovora s mljekaricama i o mljekaricama te fotoarhiv, dok su drugi i treći segment (koji sadrže umjetničke kritike, kulturno-antropološke i evaluacijske analize, kao i razgovore sa sudionicima, partnerima i suvremenicima) od iznimne vrijednosti za stručnu publiku kulturnih antropologa/inja, umjetnika/ica, kustosa/ica i kulturnih producenata/ica. Iz svega navedenoga Knjiga o mljekaricama, kao monografija cjelokupnoga projekta, čini izniman doprinos kulturno-antropološkim istraživanjima, budući da je riječ o prvom projektu u znanstveno-umjetničkoj niši blurred genres između etnografije i umjetničkih radova, odnosno projekata usmjerenih na rad sa specifičnom društvenom skupinom, kada je riječ o domaćoj sceni.

O binomu mljekarice – krave

Projekt SIR I VRHNJE može se promatrati i u kontekstu viševrsne etnografije (engl. multispecies ethnography) koja istražuje načine na koje raznovrsni organizmi oblikuju političke, ekonomske i kulturne matrice te su istovremeno i oblikovani njima (Kirksey i Helmreich, 2010). Tako u kontekstu projekta Kristine Leko mljekarice sa svojim kravama doprinose transformaciji krava iz čistoga zoe u bios, kroz suživot čovjeka/žene (u okviru rodne paradigme) i životinje te svojevrsnu borbu protiv industrijskih zona rada.

U tome smislu možemo reći da projekt SIR I VRHNJE ulazi u segment viševrsne etnografije ponajprije kroz prikaz isprepletenosti života različitih organizama – u konkretnom slučaju mljekarica i krava – unutar političkih, gospodarskih i kulturnih konteksta, čime se otvaraju novi pristupi razumijevanju načina postojanja i „postajanja“ u svijetu.