Ova je knjiga nastajala gotovo od samog početka dvadeset i prvog stoljeća, no u njoj arhivirano iskustvo seže dublje, desetljećima unazad, jer se veže uz kolektivno pamćenje grada i ulogu mljekarica u svakodnevnom životu njegovih stanovnika. Knjiga o mljekaricama ujedno je i knjiga o našim bakama, knjiga o radnicama, knjiga o ženama u diskontinuitetu političko-ekonomskih sistema kroz koje su se morale provući. I nije knjiga, nego biblioteka i spomenik.
Pročitaj cijelu recenziju →Prikaži manje ↑
U razdoblju između 2002. i 2003. godine autorica Kristina Leko i suradnice razgovarale su s 448 mljekarica na šest zagrebačkih tržnica, pa njihovi autentični glasovi i perspektive dominiraju stranicama knjige. Iz pomno izvedene statistike doznajemo da je njihova prosječna dob iznad pedeset godina, da ustaju u 4 ujutro i rade petnaestak sati dnevno, da putuju najmanje 30 kilometara do tržnice, da ponekad imaju tek desetak stalnih mušterija i mjesečnu zaradu koja – čak i na Dolcu, gdje je utržak najveći – ne prelazi 4016,00 kuna, današnjih 533 eura. Doznajemo i da su gotovo složne u mišljenju kako su davne osamdesete bile najbolje jer je platežna moć bila najveća, dok najgore razdoblje započinje ulaskom u novo stoljeće, pregovorima za pristupanje Europskoj uniji te nametanjem nerealnih zahtjeva i standardizacija kojima mala poljoprivredna domaćinstva nisu mogla udovoljiti. Danas u Zagrebu radi još samo 130 mljekarica.
Iako bi s takvom crnom prognozom knjiga o ovoj temi lako mogla postati kronologija jednog zanemarivanja, autorica je pretvara u kronologiju borbe, u kojoj sudjeluje i sama. Kao aktivna akterica pokreće javne akcije kojima skreće pažnju na probleme s kojima se suočavaju radnice na tržnicama. U akcije uključuje i građane, njihova sjećanja, iskustva i potrebe koje ovdje čitamo kao svojevrsnu posvetu tradiciji mljekarica, redefinirajući tako njihov značaj u životu Zagreba.
Mljekarice time postaju simbol jednog podneblja i njegove tradicije, ali i simbol nepravde nad radom. Iz poglavlja u poglavlje, pomičući kut gledanja i aspekte problema, studiozan projekt Kristine Leko pokazuje nam i lice i naličje tradicionalnog zanimanja te njegovu osjetljivost na legislativne, ekonomske i sociološke promjene, nikada ne gubeći iz vida stvarne žene koje ga predstavljaju. Pokazuje nam i kako se njima manipulira u političke svrhe te kako ih se, naposljetku, iznevjerava.
Melankoličnu ljepotu Knjizi o mljekaricama daje činjenica da je sav ovaj kompleksan sadržaj ilustriran poznatim licima opaljenima od sunca: poznajemo te oči i te osmijehe, sijedu kosu skrivenu ispod rupca, lančić s križićem ili rinčice kakve se dobivaju na krizmi. Znamo njihovu radnu odjeću, sitne cvjetne uzorke i pregače s džepom u kojem zvecka sitniš. Znamo čvornatu ruku koja nam pruža vrećicu i unutra stavlja još nešto... za poklon.
Ujedno, znamo i njihove glasove predstavljene kroz mnoštvo fragmenata uzetih iz transkripata razgovora, njihove životne i političke stavove, način na koji se odnose prema svakodnevnim tegobama i nepravdi. Štivo koje nam se ovdje nudi najautentičniji je sloj knjige, jer nam se mljekarice obraćaju gotovo osobno.
Svi ih poznajemo, te kumice, mljekarice, jer svaka je obitelj imala svoju Baricu, Katicu, Đurđicu, Janicu, Danicu, Maricu, koje su, unatoč deminutivima u imenima, bile – te su i danas – giganti. One rade na polju, u staji, u kuhinji, a ranim jutrom, natrpane torbama, stižu na tržnicu. Odnos s njima stoga je oduvijek bio iznad kupoprodajnog; temeljio se na povjerenju i poštovanju, na nekoj gotovo obiteljskoj pripadnosti, jer su kumice, poput kućnih svetaca, čuvale domaćinstva. I koliko god da je ideja feminizma često problematična kad zađe u nevidljive prostore kuhinje, u simbole mlijeka i ženskog emotivnog rada, epopeja mljekarica zabilježena u Knjizi o mljekaricama izokreće njihov debelo potplaćeni rad u afirmativni čin odluke, u tvrdoglavu snagu kojom se bore za svoje izbore i uvjete rada.
Prelazim kroz stranice knjige fascinirana trudom i poslom koji su ovdje arhivirani te solidarnošću koju knjiga demonstrira. Ponekad mi se oči ispune suzama. Zastanem nad komentarom mljekarice koja spominje radnice Kamenskog i sireve koje su dobivale na bespovratni dug kada više nisu primale plaću da prehrane svoje obitelji. Ili nad poglavljem koje dokumentira prosvjed mljekarica na Dolcu 2010. godine. Fotografijama dominiraju zabrinuti pogledi i stisnute usnice, a jedna prikazuje i rukom ispisan natpis: KUMICE NE ODUSTAJU. Mislim da ne griješim kada kažem da ova knjiga demonstrira istu ideju, ukazujući da i kumice i umjetnice dijele istu brigu za drugog, te da Grupni portret s kravom Bebom iz Sesveta pred Domom HDLU-a nije drugo doli dokaz naše čvrste povezanosti i međuovisnosti kao građanki, radnica i žena.
