Pra-hrana
Đurđa Otržan
Probudili su me usred noći. Ispod debelih perina razabirala sam pozive: brzo, Milova se teli, djed hoće da ti daš ime teletu. U mrzloj sobi, brzo, brzo, obukoh se i bjež u štalu. Milova, meni ne baš draga krava, ali bila je glavna, to je točno, doista se upravo otelila pod svjetlom petrolejki i čistila jezikom malo biće na slami. Kako će se zvati? Pa Zimova, rekoh, kad se rodila usred zime. Prišla sam bliže, ne previše, jer su doista Milovini rogovi bila prevelika i trajna prijetnja, i u to se tele naklekne na prve, a potom, praćeno uzvicima prisutnih i na stražnje noge. Sad sam je mogla vidjeti, onako mokru, ali prilično impozantnu za tek novorođenog stvora. Lijepa, bijela i tamno crvena, bijele šiške i rep, i skoro moje visine.
Brzo je rasla pod budnim okom svoje radišne kume. Čistila sam joj slamu kad kod mi se učinilo da nije sve tip-top, nosila sijeno u jasle da ne bi slučajno ostale prazne, vodila na pašu i natrag, pazila da ne pokisne, češljala šiške, nosila kantu s vodom u koji bih joj umočila rep da bude skoro kao konjski, gust i svilen, a dok bih čekala sjedeći na pragu štale na lončić pjenušavog mlijeka iz bakinog kotlića za muzenje, sanjarila o Zimovinim butinama kao da su bizonovi pršuti, jer gutala sam Karla Maya, a u blizini nije bilo ničega što bi se moglo bolje prispodobiti sa kaubojskim folklorom od - Zimove. Bila sam ponosna što moja Zimova ne dere zid, jer je to značilo da joj ništa ne fali, a i kako bi kad je i soli kradom dobivala kad god mi se učinilo da me tužno gleda. Što je meni bilo izvući 15 kanti vode za napajanje kad je među stokom bila i Zimova. Krava i pol, prva je otišla na prodaju, jer se za nju moglo dobiti najviše novaca. Sir sam cijedila u poslijepodnevnim satima, pijući sirutku koja je kapala iz okruglog cula u gazi. I maslac sam tukla jednom. Da nije bilo tako dosadno i naporno, možda bih i više puta. Ne mogu reći da je bila kao indijska majka, jer ja sam bila njen patron, ali upravo zato što je stvarala čovjekovu prvu hranu, moja je odgovornost za nju bila gotovo kozmička. U gradu ili bolje reći gradovima, mljekarice su mi obvezno donosile sir i vrhnje, ako su mogle i mlijeko, jaja, purice, patkice, što je već bilo dostupno. Ja sam se selila i pronalazila nove mljekarice. Katica, jedna od njih, kad sam joj se požalila na ružno vrijeme vani, reče jednom: “bilo bi še gorje, če bi ga sami delali.” One znaju što znači sami delati, i kako to može ispasti ponekad. Na placu, duboki zarezi u svježem hrptu mladog sira, odmah mi privuku pažnju i vrate mi u sjećanje hladetinastu bijelu hrpicu koja je ispadala iz gaze. Znači, svjež je. Vrhnja nikad dosta. Od zaprške, umaka, bešamela za pečenje, krem-juha, čak i posude od Tupperwarea imam. Mlijeko je svim sisavcima prva hrana, to sam naučila u školi. Nitko u razredu nije znao musti, kao ni ja, ali sam bila jedina koja je kumovala i odgojila, da ne kažem othranila, pravu kravu. U mlijeku se osjeća kakva je bila paša, na našem kosturu tko nas je othranio.
|
~ 
